black rose 92

Vječna ljubav

Život je nepredvidiv. Svako novo jutro donosi novu životnu igru, igru koja nas sve više i više usisava u vrtlog života. Onoga trenutka kada smo dobili pravo na život, dobili smo i pravo na slobodu ili ropstvo, ljubav ili mržnju, vjeru ili ateizam, sreću ili nesreću, radost ili tugu.
Čovjek iliti "umna životinja" ima pravo na sve te i ostale povlastice života, ali isto tako ima vlastito pravo odlučiti hoće li iskoristiti te povlastice ili će ih zbog određenih razloga odbaciti i skočiti u vječnost...

* * *

Šesnaestogodišnja Nizozemka iz Amsterdama Jeanne van Robben, odlučila se odreći svih povlastica koje je stekla rođenjem. Ali vratimo se na početak. Tko je uopće ta misteriozna djevojka Jeanne?... Jeanne je došla na svijet 1992. godine. Cijelo svoje djetinjstvo je provela u svom rodnom gradu Haarlemu. Iako je bila jedino dijete svojih roditelja, uvijek se osjećala manje vrijednom od bilo kojeg bića na ovom svijetu jer su je roditelji uvijek uspoređivali s njenim prijateljima iz škole, točnije s njenom prijateljicom iz razreda koju su obožavali. Marianne je bila godinu dana starija od nje i zbog toga ju je stalno omalovažavala i smatrala manje vrijednom osobom, a to joj je i bez srama pokazivala. Iako se naizgled činilo kako se njih dvije izvrsno slažu, a i Jeannini roditelji su mislili da su najbolje prijateljice, Jeanne ju je svakim danom sve više mrzila i kako su godine prolazile, sve je više osjećala njenu prisutnost bilo gdje, u svakom kutu grada ili kuće... Jeanne se od malih nogu družila s Natalie koja je bila starija od nje 8 godina. Za njih dvije razlika u godinama nije bila prepreka da budu najbolje prijateljice. Natalie je bila jedina osoba koja ju je u potpunosti razumjela. Godine su prolazile jako brzo, a Jeanne je zahvaljujući Natalie sazrjela i prije ostalih vršnjaka...Uskoro se Natalie udala i odselila s mužem u Utrecht, a Jeanne se s obitelji morala preseliti u Amsterdam jer je njen otac dobio novi i bolje plaćeni posao. Iako joj je teško pao rastanak s Natalie, bila je oduševljena selidbom u Amsterdam iz više razloga. Konačno će se riješiti Marianne, a i oduvijek je htjela živjeti u velikom gradu.

* * *
Kako je već krenula u srednju školu i stekla nove prijatelje, nadala se da će je roditelji početi uočavati i smatrati je svojim djetetom. Ništa se nije promijenilo od dolaska u Amsterdam, svađe su bile sve češće, Jeanne svakim putem sve bliže živčanom slomu...
Nakon dvije godine provedene u Amsterdamu, požalila je što je ikad došla tu živjeti. Te dvije godine za Jeanne su bile obilježene emocionalnim i psihičkim padovima. Čak ju nisu toliko ni pogađale svađe i neslaganje s roditeljima, koliko problemi s ljubavnim životom. Sviđali su joj se mnogi mladići, ali je postojao samo jedan u kojeg je bila zaljubljena do ušiju. Voljela ga je više od svega, ali kako to ide u životu on nije osjećao ništa za nju, bili su samo prijatelji, a kada mu je priopćila što osjeća prema njemu, njihovi odnosi su zahladili. Pošto nisu išli u istu školu više ga nije ni viđala. S vremenom je to sve zaboravila, ali ju je rana na površini srca zaboljela svaki put kad ju neka pjesma podsjetila na njega. Počela je vjerovati u to da nikada neće imati dečka jer je uvijek imala problema s viškom kilograma. Nikada si nije bila dovoljno lijepa, a samopouzdanje joj je bilo na nuli. Usprkos problemima koje je imala i kroz sve što je prolazila, prema prijateljima je bila uvijek bila ljubazna i uvijek im je bila spremna pomoći. Premda je bila dobar učenik i imala je plan za budućnost njenim roditeljima to nije bilo dovoljno. Svaki dan života za nju je bio još jedna noćna mora. Iako je bila katolkinja i svake nedjelje odlazila na misu, što je više vjerovala i što se više molila to joj je svaki dan donosio više nevolja, i počela je sumnjati u svoju vjeru, a na posljetku se odrekla vjere kao temeljnog načela života. Ono što je počela raditi i o čemu je počela razmišljati kosilo se sa svim načelima vjere. Više nije mogla pronaći način kako da se rješava problema i stresnih situacija pa se počela ozljeđivati. Samoozljeđivanje joj je pružalo jedini užitak u mračnom, nikad suncem obasjanom životu. Ruke su joj bile prepune ožiljaka, što od izrezivanja žiletom i skalpelom, što od opekotina. Ormar joj je bio prepun crne odjeće, zidovi sobe u tamnim bojama, a i glazbeni ukus je bio u tom stilu, samo je malo manje suicidalan. Počela je živjeti u nekom svom svijetu, prijatelji je više nisu prepoznavali, postala je hladnija od ledenjaka na Sjevernom polu. Svaki dan je sve više razmišljala o samoubojstvu. Jedan dan je slučajno pronašla u očevom noćnom ormariću punu vrećicu različitih antipsihotika pa si je uzela par kutija. Popiti te tablete za nju bi bila najbezbolnija smrt, ali nikako nije mogla smoći hrabrosti da popije šaku tableta, pa se odlučila postupno uništavati. Svaki dan je popila 2 tablete i u roku od sat vremena osjećala bi potpuno oslobođenje od svega. Gotovo da nije ništa osjećala, osim osjećaja nekog blaženog, savršenog stanja. Ležala je na krevetu jer se nije mogla pomaknuti, ruke i noge su joj bile kao oduzete. Voljela je taj osjećaj jer su tada nestajale sve brige i problemi svijeta. To se postupno pretvaralo u ovisnost, a da to ne bi njeni roditelji shvatili i poslali je na liječenje odlučila se ubiti.

* * *
Dugo je razmišljala kako pronaći savršen i 100% učinkovit način suicida. Jednog dana nakon škole, vratila se kući, uzela sve tablete koje je imala kod sebe i kad se spustio mrak otišla je do obližnjeg mosta na rijeci Amstel i ondje si pokušala oduzeti život. Odlučila je popiti tablete i kad počnu djelovati baciti se s mosta jer tada ne bi imala snage da se spasi pa bi ubrzo potonula. Taj most je bio dio pješačke zone pa ondje nije bio dopušten promet, a i taj dio grada je povijesna jezgra pa tu nema noćnog života. To je Jeanni ulijevalo sigurnost da nitko neće naići. U trenutku kada je pokušavala popiti tablete iza nje se pojavio netko i uzeo joj tablete iz ruke te ih bacio u rijeku. Ona se sledila od straha. Okrenula se, a on ju je snažno primio i govorio joj kako to ne smije učiniti. Ona ga je gledala kao da gleda u anđela. Njegova pojava je bila nestvarna za ljudske oči. Bio je visok otprilike kao ona, a iz mraka su samo svijetlile njegove plave oči. Nije mogla vjerovati svojim očima da vidi tako nešto nestvarno...
Kad je Jeanne malo došla k sebi i smirila se, objasnila je tajanstvenom spasitelju što je htjela učiniti i zašto. Od prvog trenutka kada ju je uhvatio za ruku, ona je osjetila sigurnost u njegovoj blizini. Nije znala što da učini i što da kaže dalje. Nakon par minuta nastale šutnje, on joj je pružio ruku i rekao:" Ja sam Lucas, Lucas Scolári drago mi je.", ona je odgovorila drhtavim glasom pruživši mu ruku:" Jjjaa ssam Jeanne van Robben". Kad su im se dotakle ruke, Jeanne je osjetila nešto čudno, neki neopisiv osjećaj, i neprestano gledala u njegove oči, ne skidajući pogleda s njih...
Pričali su satima o njenim problemima, tako da nisu ni shvatili da se polako razdanjuje. Tad je Jeanne jasno vidjela njegov lik. Bio je visok otprilike kao ona, imao je tamniju put, malo raščupanu kosu koja nije bila tipično muški kratka, nego mu je prelazila preko ušiju, i na sebi je imao kožnu jaknu, crne traperice i starke. Ponudio se da otprati Jeanne kući. Dok su išli prema njenoj kući, razgovarali su o svemu i svačemu, pa je rekao Jeanni da je on inače iz Portugala, ali se prije 7 godina doselio u Amsterdam zbog očevog posla. Kad su došli do njene kuće, razmijenili su brojeve mobitela i e-mail adrese, te se oprostili i svatko je otišao svojoj kući. Kada je Jeanne ušla u kuću, nikoga nije bilo jer su joj roditelji bili na putu, i to joj je stvaralo neku vrstu olakšanja i sreće. Prvo se otišla umiti da u potpunosti dođe k sebi i shvati da je još uvijek živa zahvaljujući Lucasu, mladiću koji je samo tako pojavio u njenom životu, a zatim je njega dodala na msn. Bilo je već 6 sati ujutro i samo 2 sata do škole, ali se odlučila da danas neće ići u školu. Otišla je spavati i pokušati zaboraviti na sve što se dogodilo. Nakon nekoliko sati sna probudila ju je zvonjava telefona. Na sreću telefon joj se nalazio na noćnom ormariću odmah uz krevet pa nije bilo potrebe da se ustaje. Podigla je slušalicu i s druge strane se čuo majčin glas:" Bog, kćeri, kako je bilo u školi?". Jeanne je jedva nekako progovorila:"Ah, ti si, nisam išla u školu danas, nisam se osjećala dobro." Majka se odmah nadovezala:" Dobro, skuhaj si čaj, možda ti bude bolje. Tata i ja ne znamo točno kada se vraćamo, a u tatinoj radnoj sobi ti je kreditna kartica tako da se ne moraš brinuti za novac. Pozdravlja te tata, bog, vidimo se!!" Jeanne pozdravi svoju majku i spusti slušalicu. Ostala je iznenađena kad je čula majčine riječi jer joj je bilo neshvatljivo otkud sad ta sva briga za nju. Razmišljala je i došla do nekog zaključka:" Tko zna, možda su konačno shvatili da ja postojim i da imam problema, pa su se počeli brinuti za mene." Nakon tog telefonskog razgovora i nakon jučerašnjeg susreta s Lucasom, bila je nekako motivirana, po prvi put nakon dugo, dugo godina. Bila je sretna. Otišla si je skuhati večeru. Nakon večere je malo surfala po "netu" i vidjela da ima novi "mail". Otvorila ga je, a u njemu je pisalo:" Hey, Jeanne, nadam se da si sad dobro. I nadam se da se vidimo uskoro!! Lucas"...Taj "mail" je na nju ostavio dobar dojam, a i Portugalac također, počeo joj se sve više sviđati...
Pustila si je glazbu i opet otišla na spavanje. Ujutro se rano ustala i odlučila je otići u školu. Nasmiješena i puna radnog elana hodala je kroz školski hodnik. U jednom trenutku joj je pozornost odvratio neki plakat i nije gledala kuda ide pa se sudarila s nekim mladićem. Počela mu se ispričavati, a kad je podignula glavu ugledala je Lucasa. Kroz nju su u tom trenutku prošli različiti osjećaji. I u tom naletu osjećaja je zagrlila Lucasa kao da ga poznaje cijeli život. Nije se opirao zagrljaju već ju je zagrlio snažnije nego ona njega. Oboje su bili iznenađeni što idu u istu školu i veoma sretni zbog toga. Nažalost, taj susret je ubrzo završio jer su morali na nastavu, ali su se dogovorili za piće poslije škole.
Jeanne je svakih pet minuta gledala na sat, nestrpljivo iščekujući kraj nastave kada će opet vidjeti svog spasitelja.
Zvono se oglasilo posljednji put toga dana. Jeanne je izlazila iz učionice i pred vratima ugledala Lucasa koji ju je čekao. Otišli su u obližnji kafić. Toga dana su doznali jedan o drugome mnogo toga. Lucas je ispričao Jeanni kako je veliki zaljubljenik u Japan, japanske drame, anime i sve što ima veze s Japanom. Ona je njemu ispričala kako je ona luda za njegovom rodnom zemljom i da je bila oduševljena kad joj je rekao da je iz Portugala. Obećao joj je da će je naučiti portugalski. Iz razgovora su shvatili da su dosta slični i da imaju dosta toga zajedničkog, počevši od glazbe, oboje su nadareni za pisanje. Razgovarali su i o onome događaju od prije neku večer. Jeanne je pričajući o tome počela plakati, a on joj je svojom nježnom rukom obrisao suze s lica. Ona jednostavno nije mogla vjerovati svojim očima da je to sve stvarno. Pričao joj je kako je i on imao sličnih problema i zamalo da je pokleknuo pred ovisnošću, ali su njegovi roditelji na vrijeme intervenirali i pronašli dobrog psihologa koji je mlad, ali ima iskustva i jako dobro radi svoj posao. "Tijekom mnogih terapija i odlazaka k njemu, postali smo jako dobri prijatelji, i danas još uvijek kad imam kakav problem uskoči mi u pomoć. Ako želiš, reći ću mu za tvoj problem pa ga možemo zajedno posjetiti.", rekao je Lucas. "Pa...može, ako ti kažeš da je dobar i da mi može pomoći, vrijedi pokušati.", odgovorila je Jeanne.
* * *
Kako su dani prolazili, Jeanne se osjećala sve bolje. Odlazila je kod psihologa zajedno s Lucasom, i njegova moralna podrška joj je stvarno puno značila.
Jeanne se konačno potpuno oporavila i jedino je Lucas bio ta snaga koja ju je držala na životu i tjerala ju dalje.
S vremenom su njih dvoje postali nerazdvojivi, znali su sve jedno o drugom, gotovo da su si čitali misli. Postali su najbolji prijatelji.
Jeanne ga je smatrala svojim anđelom čuvarom, toliko ga je voljela da bi u svakom trenutku bila spremna dati svoj život za njega. Njezina ljubav prema njemu nije bila samo prijateljska, bila je mnogo dublja, snažnija, mnogo više od prijateljske ljubavi. Ona ga je voljela cijelim svojim bićem i dušom... Svaki put kad bi zajedno izašli, u kino pogledati neku japansku dramu ili otišli na neki rock koncert, pokušala bi mu reći što osjeća prema njemu, ali nešto bi ju uvijek spriječilo. Kao da neka nadnaravna sila ne dopušta njihovu ljubav.
Konačno je došao i mjesec svibanj. Bližio se Lucasov rođendan. Jeanne je danonoćno smišljala najbolje iznenađenje za njega i samo je o tome razmišljala-kako da ga zadovolji i da bude sretan, jedino joj je to bilo važno.
Od previše razmišljanja nije osmislila nešto originalno.
Kupila je karte 2 karte za Festival japanske anime. Prvo bi otišli na taj festival, a kasnije do mosta gdje su se upoznali i ondje bi mu priznala sve što osjeća prema njemu...Ostalo je još dva dana do njegovog rođendana, a Jeanne je već sve detaljno isplanirala.
Kad se vratila iz škole, sasvim slučajno je upalila TV na kojem su bile izvanredne vijesti. Kao da joj je nešto govorilo da ih pogleda, pa se izvalila u naslonjač i kad je čula da je prije sat vremena eksplodirala bomba u podzemnoj željeznici, kroz nju je prošla neobična jeza. Osjetila je čudno i bolno probadanje u srcu. Nikako nije mogla shvatiti zašto takva reakcija njenog organizma na tu vijest. Odlučila je nazvati Lucasa da mu sve ispriča. Zvala ga je, ali je njegov mobitel bio isključen, što joj je bilo jako čudno jer inače nikad nije isključivao mobitel, on je bio najdostupnija osoba na svijetu. Pošto ga nije mogla dobiti na mobitel, otišla je k njemu. Kako se približavala njegovoj kući, vidjela je mnoštvo ljudi i automobila ispred njegove kuće. Brzo je potrčala prema kući i unutra vidjela njegovu majku i oca kako jecaju od boli i starijeg brata kako nepomično stoji pored kamina. "Mauricio, što se dogodilo, gdje je Lucas, zašto on nije ovdje?", upitala Jeanne. " Lucas...on...je ...oh Bože, on je...nema ga više.", govorio je isprekidanim glasom Mauricio. U tom trenutku, Jeanni kao da su se noge odsjekle, i srušila se na pod...
Nakon par sati se probudila u bolničkom krevetu, još uvijek pod utjecajem sedativa, tako da baš nije razabirala ljude oko sebe i još nije bila svjesna toga što se dogodilo. Ubrzo je došla k sebi i prisjetila se toga što se dogodilo. Roditelji su joj objašnjavali što se dogodilo njemu, ali ih ona uopće nije čula, samo je osjećala veliku prazninu i bol.
Roditelji su je odveli doma. Otišla je u svoju sobu, i preostali dio dana nije izustila ni riječi, nije jela, samo je nepomično gledala u Lucasovu sliku i dok su joj suze klizile niz blijede obraze.
Slijedećeg dana je bio Lucasov pogreb. Otišla je posljednji put se pozdraviti sa ljubavi svog života. Dok je stajala ondje, kroz glavu su joj prolazile slike njihovih zajedničkih trenutaka, koji su uvijek bili ispunjeni radošću i smijehom. Kad su spuštali njegov lijes u raku, bacila je za njim bijelu ružu ispunjenu njenim hladnim suzama i tugom.
Vrativši se kući, zaključala se u sobu, iz koje nije izlazila cijelu večer unatoč upornim molbama njene majke da izađe van. Sjedila je na krevetu i cijelu večer plakala nad Lucasovom slikom. Nije više imala snage ni za što, izgubila je dio sebe. Njih dvoje su se predobro poznavali, gotovo da su jedan drugome čitali misli. On je bio jedina osoba u tom okrutnom svijetu koja ju je shvaćala, on je bio taj koji je uvijek bio uz nju, koji ju je spasio kada je bila na rubu, a nje sad nije bilo da njega spasi. Nikako se nije mogla pomiriti s njegovom smrću.
Opet joj se vratila stara potreba za tabletama i za samoozljeđivanjem. Nije više mogla izdržati i poklekla je pred "starom" ovisnošću. Urezala si je slovo "L" na rame lijeve ruke tako duboko, da je krv tekla, i tekla, a ona ju nije ni pokušavala zaustaviti. Pritisnula je ruku na ranu samo da bol bude što jača, ali u tom trenutku nije ni shvaćala da zaustavlja krvarenje. Uzela je preostalu kutiju tableta iz ormarića i popila punu šaku tableta. Bila je sigurna da će je to ubiti jer što joj vrijedi život bez jedine osobe do koje joj je bilo stalo. Ubrzo se onesvijestila. Te noći joj je u san došao bijeli anđeo, bio je to Lucas jer mu je jasno raspoznala lice i njegov predivni osmijeh. Pokušala ga je dotaknuti, ali bi joj stalno izmicao. U jednom trenutku joj se približio i dotaknuo lice, u tom trenutku se probudila. "Živa sam...on je bio tu, znam da je...osjetila sam ga...opet me je spasio." Shvatila je da joj neće uspjeti ako se slijedeći put pokuša ubiti jer ima svog bijelog anđela koji ju čuva. Odlučila je da će živjeti zbog njega jer bi on to htio.

* * *
Prošle su već dvije godine od Lucasove smrti, a Jeanne je i dalje nosila crninu. Pred njom je sada bio izbor studija. Oduvijek je bila veliki zaljubljenik u biologiju i cijeli svoj život je znala da će to studirati, ali kad je trebala otići upisati fakultet, predomislila se u zadnji čas. Na kraju je upisala japanologiju i portugalski. Tako da Lucas uvijek bude uz nju na neki način i da ostane živa uspomena na njega.
Kako su godine prolazile, njeno studiranje se bližilo kraju. Još je uvijek bila sama, a odnosi s roditeljima su se popravili.
Konačno je došla i ta godina, kada je Jeanne završila studij. Pošto je bila izvrsna studentica, ponudili su joj posao prevoditelja u "Portugalskom veleposlanstvu". Odmah je prihvatila tu ponudu i bila je spremna otići u Japan. Otada se pretvorila u velikog avanturistu...
Prvih mjesec dana u Tokiju je bilo privikavanje na novo radno mjesto i okolinu. Odmah joj se svidjelo ondje, nekako ju je to sve podsjećalo na Lucasa.
Prošla je već godina dana od njenog dolaska u Japan. Na poslu se snašla odlično, stekla je nova poznanstva i više nije bila ona nesretna i tužna Jeanne. Život joj se okrenuo za 360 stupnjeva.
Uz posao koji je imala bavila se i promicanjem japanske kulture, te je tako postala iznimno cijenjena osoba u Tokiju. Iako je prošlo mnogo godina, u njenom srcu je još uvijek postojala ogromna praznina, i svaki dan je mislila na Lucasa. Nizala je uspjeh za uspjehom, izdala je jednu knjigu naslova "Ljubav živi vječno" koju je posvetila svojoj jedinoj i najvećoj ljubavi.
Uskoro se bližio Lucasov rođendan pa je otputovala u Amsterdam. Došla je na njegov grob poslije toliko godina i donijela mu jedan ždral. "Evo me, ponovno tu nakon 10 godina. Usprkos godinama koje su prošle, ti si ostao jedini u mom životu, još uvijek samo tebe volim i uvijek ću voljeti. Sretan rođendan, moj anđele!".
Otišla je do njihovog mosta i ondje satima promatrala rijeku, mjesto gdje je on nju vratio među žive. Osjećala je njegovu prisutnost koja ju je istovremeno ispunjavala sjetom i srećom. Nikada se nije pomirila s njegovom smrću, ali je nastavila živjeti jer je znala da će se jednoga dana opet sresti kada će moći biti skupa vječno.
Život je zaista nepredvidiv jer ni u jednom trenutku svog života ne možeš predvidjeti svoj slijedeći korak.